Anthony de Mello

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Anthony de Mello

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 1:54 am

Anthony de Mello rođen je 1931. godine u Bombaju (Indija). Prvobitno teolog i psihoterapeut, na kraju je postao duhovni učitelj. Umro je 1987. godine u Njujorku. Celog života trudio se da otvori oči ljudima, kako bi postali svesni sebe i vrednosti postojanja. Njegove knjige su putokaz ka buđenju duha i novom životu »da bismo najzad videli jasno, pogledom koji nije zamagljen strahom i željom, i da hrabro živimo sada i ovde, proživljavajući svaki novi trenutak svežinom deteta«.

Kako živeti punim životom i biti slobodan? Tako što veruješ u nemoguće,
tako što veruješ u čuda, u ono što i ti možeš da učiniš.
Duhovno traganje je kao putovanje u mestu. Odlazi se tamo gde se već nalazimo i gde smo oduvek bili. To je put od neznanja do spoznaje, jer sve se svodi na to da prvi put vidimo ono što smo oduvek gledali. Na kraju krajeva, duhovno prosvetljenje samo je u tome da postanemo ono što stvarno jesmo.

Jedan čovek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Celoga života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći daje jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakaoje i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu
pticu moćnih raširenih krila.
Stari orao zapanjeno je gledao uvis. »Šta je to?« pitao je.
»To je orao, kralj ptica«, rekla mu je jedna kokoš. »On pripada
nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji.«
l tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.

Anthony De Melo

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Anthony de Mello

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:12 am

O buđenju

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže, "probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu." "Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime. "Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj." Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. "Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što žele - žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: "Probudite se!" Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: "Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće."



Hoću li vam pomoći na ovim duhovnim vježbama?

Mislite li da bih ikome mogao pomoći? Ne! O ne, ne, ne, ne, ne! Ne očekujte da ću ikome pomoći. Isto tako mislim da neću nikome naškoditi. Ako vam ovo naškodi, sami ste krivi, a ako vam pomogne, vi ste zaslužni. Zaista ste uspjeli! Mislite li da vam ljudi pomažu? Ne, ne pomažu vam. Mislite da vas ljudi podupiru? Ne, ne podupiru vas.

U jednoj terapeutskoj skupini koju sam vodio bila je prisutna jedna redovnica. Rekla mi je: "Imam osjećaj da me moja poglavarica ne podupire." Upitao sam je: "Što želite time reći?" Odgovorila mi je: "Moja poglavarica, provincijalka, nikada se ne pojavljuje u novicijatu u kojem sam ja magistra. Nikada. Nikada ne kaže niti jednu riječ pohvale." Rekao sam joj: "Dobro, sada ćemo napraviti jedan mali igrokaz. Zamislite da poznajem vašu provincijalku. U stvari, zamislite da točno znam sve što misli o vama, i kažem vam (igrajući ulogu provincijalke): ‘Znaš, Mery, nikada ne dolazim u novicijat zbog toga što je to jedino mjesto u provinciji koje je bez poteškoća, gdje nema problema. Znam da si ti tamo poglavarica i da je zato sve u redu.’ Kako se sada osjećate?" Rekla je: "Odlično se osjećam." Onda sam joj rekao: "Dobro, hoćete li sada, molim vas, izaći iz prostorije na minutu ili dvije. To je dio vježbe." Nakon što je izašla, rekao sam ostalim članovima skupine: "Još uvijek sam njezina provincijalka, u redu? Ova Mery, koja je izašla van, najgora je magistra novakinja koju sam ikad imala u cijeloj povijesti provincije. U stvari, nikada ne posjećujem novicijat zato što mi je teško gledati što radi. To je upravo užasno. Ali ako joj kažem istinu, to će samo pogoršati stanje u novicijatu, novakinje će još više trpjeti. Za godinu ili dvije dobit ćemo novu magistru koju sada pripremamo. Ove lijepe stvari koje sam joj rekla pomoći će joj u međuvremenu. Što mislite o tome?" Odgovorili su: "To je bila jedina stvar koju ste u tim okolnostima mogli učiniti." Zatim sam pozvao Mery natrag u skupinu i pitao je da li se još uvijek osjeća odlično. "O, da", reče ona. Jadna Mery! Mislila je da dobiva potporu, ali bila je u krivu. Problem je u tome što većinu onoga što mislimo i osjećamo stvaramo u svojoj glavi, uključujući i to da nam drugi pomažu.

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni? No, moram vam priopćiti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi. Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? "Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?", kažete nekom. Jeste li mu zaista vjerovali? Nikada nikome ne vjerujete. Ostavite se toga! To je samo jedan od načina na koji vam vaše društvo ispire mozak. Nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne? Zato radije kažete: "Kako si me mogao iznevjeriti?"

To je, dakle, to: ljudi u stvari ne žele odrasti, ne žele se mijenjati, ne žele biti sretni. Kao što mi je netko rekao tako mudre riječi: "Nemoj pokušavati usrećiti ih, samo ćeš upasti u poteškoće. Nemoj se truditi da naučiš svinju pjevati; tratiš svoje vrijeme i razdražuješ svinju." Kao neki poduzetnik koji je ušao u jedan lokal i vidio čovjeka s bananom u uhu! Razmišljao je: "Ne znam da li da mu to kažem ili ne. Ne, to nije moja stvar." Ali ta misao mu nije dala mira i nakon što je popio čašicu ili dvije, reče neznancu: "Oprostite, imate bananu u uhu." Neznanac upita: "Što?" "Imate bananu u uhu", ponovi ovaj. I neznanac ponovno upita: "Što ste rekli?" Ovaj se počne derati: "Imate bananu u uhu!" "Pričajte glasnije", kaže neznanac, "Imam bananu u uhu!"

Uzaludno je dakle. "Odustani, odustani, odustani", ponavljam si. Reci svoje i idi dalje. Ako su od toga imali koristi, dobro, ako ne, šteta!


O pravilnoj vrsti sebičnosti

Prva što bih želio da shvatite, ako se zaista želite probuditi, je da se ne želite probuditi. Prvi korak k buđenju je da budete dovoljno pošteni da si priznate da vam se to ne sviđa. Ne želite biti sretni. Želite mali test? Da vidimo. Trajat će točno jednu minutu. Možete sklopiti oči, ali ne morate, nije važno. Mislite na nekoga koga jako volite, nekoga tko vam je blizak, nekoga tko vam puno znači, i u mislima recite toj osobi: "Radije bih bio sretan, nego da imam tebe. Kada bi mogao birati, bez sumnje bih odabrao sreću." Koliko vas je mislilo da ste sebični kada ste to rekli? Čini se mnogi. Vidite kako su nam isprali mozgove? Vidite kako su nam isprali mozgove da mislimo: "Kako mogu biti tako sebičan?" Ali pogledajte tko je sebičan. Zamislite da netko vama kaže: "Kako si mogao biti tako sebičan da odabereš sreću umjesto mene?" Zar onda ne biste odgovorili: "Oprosti, ali kako ti možeš biti tako sebičan da od mene zahtijevaš da odaberem tebe umjesto vlastite sreće?!"

Neka žena ispričala mi je jednom kako je, kada je još bila dijete, njezin rođak, isusovac, vodio duhovne vježbe u isusovačkoj crkvi u Milwaukeeju. Svaki nagovor započinjao je riječima: "Test ljubavi je žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost." Krasno! Pitao sam je: "Da li biste željeli moju ljubav po cijenu moje sreće?" Odgovorila je: "Da." Nije li to čudesno? Zar to ne bi bilo divno? Ona bi voljela mene po cijenu svoje sreće, a ja bi volio nju po cijenu svoje sreće, i tako bismo imali dvoje nesretnih ljudi, ali - živjela ljubav!


Željeti sreću

Govorio sam o tome da ne želimo biti sretni, ili točnije: ne želimo biti bezuvjetno sretni. Spreman sam na to da budem sretan ako budem imao ovo i ono, i ono treće. Ali to je isto kao kad bismo svom prijatelju, ili Bogu, ili bilo kome rekli: "Ti si moja sreća. Ako te ne dobijem, odbijam biti sretan." Kako je to važno shvatiti. Ne možemo zamisliti sreću bez tih uvjeta. Upravo tako. Ne možemo zamisliti sreću bez njih. Naučili su nas da svoju sreću polažemo na njih.

To je dakle prvo što moramo učiniti ako se želimo probuditi, što je isto kao i da kažemo da želimo ljubav, da želimo slobodu, da želimo radost, mir i duhovnost. Pod tim vidom duhovnost je najsvrsishodnija stvar na cijelom svijetu. Izazivam vas da se, ako možete, sjetite što je to svrsishodnije od duhovnosti kako sam je opisao - ne poniznost, ne pobožnost, ne vjera, ne obredi, nego duhovnost - buđenje, buđenje! Pogledajte kako su ljudi posvuda jadni, usamljeni, u strahu, zbunjeni, kako u svojim srcima trpe od unutarnjih i vanjskih sukoba. Zamislite da vam netko pokaže način kako da se svega toga otarasite. Zamislite da vam netko pokaže način na koji ćete zaustaviti to užasno rasipanje energije, zdravlja i čuvstava koja se javljaju zbog tih sukoba i zbrke. Da li biste to željeli? Zamislite da nam netko pokaže način na koji bismo mogli zaista voljeti jedni druge, biti u miru, živjeti u ljubavi. Možeš li se sjetiti bilo čega svrsishodnijeg? Ali, umjesto toga, ljudi misle da su veliki poslovi svrsishodniji, da je politika svrsishodnija, da je znanost svrsishodnija. Od kakve je koristi poslati čovjeka na mjesec, ako ne možemo živjeti na zemlji?

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Anthony de Mello

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:14 am

Govorimo li o psihologiji ili o duhovnosti?

Je li psihologija svrsishodnija od duhovnosti? Ništa nije svrsishodnije od duhovnosti. Što jadni psiholog može učiniti? Može jedino ublažiti pritisak. I ja sam psiholog, bavim se psihoterapijom, i u sebi doživljavam veliki konflikt kad se ponekad moram odlučiti između psihologije i duhovnosti. Ne znam da li me razumijete. Meni je trebalo puno godina da shvatim.

Objasnit ću vam. Dugo vremena to nisam shvaćao dok iznenada nisam otkrio da ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi, dok se ne riješe iluzija glede svih veza. Moraju trpjeti u nekoj vezi prije nego što se probude i kažu: "Dosta mi je toga! Morao bi postojati bolji način života od ove ovisnosti o drugim ljudima." I što sam radio kao psihoterapeut? Ljudi su dolazili k meni s problemima koje su imali u svojim vezama, u komunikaciji, itd., i ponekad sam im pomogao. Ali ponekad, na žalost, to nije bila pomoć jer sam ih time ostavio spavati. Možda su morali još malo patiti. Možda im presjesti da bi mogli reći: "Svega mi je dosta." Riješit ćete svoj problem tek kada budete siti svoje bolesti. Većina ljudi ide k svom psihijatru ili psihologu po olakšanje. Ponavljam: olakšanje, a ne ozdravljenje.

Ovo je priča o malom Johnnyju koji je, kako kažu, bio duševno zaostao. Ali, kao što ćete to saznati iz ove priče, nije bio. Johnny je bio na satu likovnog odgoja u svojoj školi za djecu s posebnim potrebama. Uzeo je malo plastelina, otišao u kut učionice i počeo se igrati. Učiteljica je došla do njega i rekla mu: "Zdravo, Johnny." I Johnny odgovori: "Zdravo." Učiteljica ga upita: "Što to imaš u ruci?" I Johnny odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." Učiteljica upita: "A što radiš s njim." On odgovori: "Radim učiteljicu."

Učiteljica je mislila da se Johnnyjevo stanje pogoršalo pa je pozvala ravnatelja koji je upravo prolazio kraj učionice, i rekla mu: "Mislim da se Johnnyevo stanje pogoršalo."

I tako je ravnatelj došao do Johnny i pozdravio ga: "Zdravo, sinko."I Johnny odgovori: "Zdravo." I ravnatelj upita: "Što to imaš u ruci?" I on odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." "I što radiš s njime?" I odgovori: "Ravnatelja."

Ravnatelj je mislio da je to slučaj za školskog psihologa. "Pošaljite po psihologa!"

Psiholog je bio pametan čovjek. Došao je do Johnnya i rekao: "Zdravo." I Johnny reče: "Zdravo." I psiholog reče: "Znam što imaš u ruci." "Što?" " Hrpicu kravljeg gnoja." Johnny reče: "Točno." "I znam što radiš njime." "Što?" "Radiš psihologa." "Krivo. Nema dovoljno gnoja!" I mislili su da je duševno zaostao.

Jadni psiholozi, čine dobro djelo. Zaista. Ponekad je psihoterapija od velike pomoći jer kada se nalazite na rubu ludila, kada vam malo nedostaje da pobjesnite, nalazite se u stanju koje može dovesti, ili do ludila, ili do misticizma. A mistik je suprotnost luđaku. Je li vam poznat znak po kojem možete znati jeste li se probudili? To je pitanje koje si tada postavljate: "Jesam li ja lud ili su oni ludi?" To je baš tako jer mi jesmo ludi. Cijeli svijet je lud. Potvrđeni luđaci! Jedini razlog zbog kojeg nismo zatvoreni u nekoj ustanovi je taj što nas je previše. Zaista smo ludi. Živimo s ludim zamislima o ljubavi, o vezama, o sreći, o radosti, o svemu. Mislim da smo toliko ludi da smo došli do one točke u kojoj, kada se svi slože oko nečega, možete biti sigurni da je to krivo! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, u svojim počecima je bila ideja manjine. Čovjek koji se zove Isus Krist pripadao je manjini. Svi su govorili drugačije od njega. Buda je pripadao manjini. Svi su govorili drugačije od njega. Mislim da je Bertarand Russel rekao:"Svaka velika ideja započinje kao blasfemija." To je dobro i ispravno rečeno. Danas se može čuti mnoštvo blasfemija. "Izrekao je blasfemiju!" Ljudi su ludi, umobolni, i čim ranije to uvidite, bolje će biti vaše duševno i duhovno zdravlje. Nemojte im vjerovati. Nemojte vjerovati ni najboljem prijatelju. Odbacite iluzije o svojim najboljim prijateljima. Oni su jako mudri, kao što ste i vi mudri u svojim postupcima s drugima, iako toga vjerojatno niste svjesni. O da, tako ste lukavi, prepredeni, i mudri. Odlično glumite.

Ne obasipljem vas pohvalama, zar ne? Ali ponavljam: ne želite se probuditi, odlično glumite, a niste toga ni svjesni. Mislili ste da ste puni ljubavi. Ha! Koga to volite? Čak i kada se žrtvujete, osjećate se dobro, zar ne? "Žrtvujem se! Živim prema svojim idealima." Ali nešto i dobivate, zar ne? Uvijek dobivate nešto od onoga što radite, sve dok se ne probudite.

Evo, dakle, prvog koraka: shvatite da se ne želite probuditi. Prilično je teško probuditi se ako ste bili hipnotizirani da vjerujete da je komadić starog novinskog papira ček od milijun dolara. Kako je teško otrgnuti se od tog komadića starog novinskog papira.



Rješenje nije ni u odricanju

Svaki put kada se nečega odričete, sami sebe varate. Što mislite o tome? Varate se. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar. Jedan indijski guru rekao je: "Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čem drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čem drugom osim o seksu." Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik. Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.

Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate "primiti" svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to. Jedini način da se toga riješite je da to prozrete. Ne odričite se, prozrite to. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, onda ste zarobljeni. Ono što trebamo učiniti za vas nije ono što takozvana duhovnost pokušava učiniti - naime, da se naučite žrtvovati i odricati. Ono što trebamo učiniti je da vam pomognemo da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.


Slušajte i zaboravite naučeno

Neke ljude probudi kruta stvarnost života. Toliko trpe, da se probude. Ali ljudi se opet i opet sudaraju sa životom. Žive kao mjesečari. Nikada se ne probude. Tragično je da im nikada ne padne na pamet da bi moglo biti drugačije. Nikada im ne padne napamet da moglo biti bolje. Ipak, ako vas život nije dovoljno pritisnuo, i ako već niste dovoljno trpjeli, postoji drugi put: slušajte. Ne mislim da se morate složiti s onim što govorim. To ne bi bilo slušanje. Vjerujte mi, zaista nije važno hoćete li se složiti s ovim što govorim, ili ne, jer slaganje i neslaganje je povezano s riječima, pojmovima i teorijama, a nemaju nikakve vez s istinom. Istina se nikada ne može do kraja izreći. Istina se uočava iznenada, kao rezultat određenog stava. Zato se možete neslagati sa mnom a da još uvijek uočite istinu. Ali, morate imati stav otvorenosti, morate željeti otkriti nešto novo. To je važno, a ne vaše slaganje ili neslaganje sa mnom. Konačno, većina onoga što vam dajem su, u stvari, teorije. Niti jedna teorija ne može potpuno prikazati istinu i zato vam ne mogu govoriti o istini, nego o preprekama koje stoje na putu do istine. To vam mogu opisati, ali ne mogu vam opisati istinu. Nitko ne može. Jedino što vam mogu dati je opis vaših zabluda tako da ih možete odbaciti. Sve što mogu učiniti za vas je da stavim u pitanje vaša mišljenja i sustav razmišljanja koji vas čini nesretnima. Sve što mogu učiniti za vas je da vam pomognem da zaboravite naučeno. Kada govorimo o duhovnosti, mislimo upravo na to: zaboraviti naučeno, zaboraviti gotovo sve što su vas naučili. Volja da se zaboravi naučeno, da se sluša.

Slušate li, kao većina ljudi, da dobijete potvrdu za ono što već mislite? Promatrajte svoje reakcije dok govorim. Često ćete se uplašiti, skandalizirati, razdražiti, iživcirati, osjećat ćete se isfrustriranima. Ili ćete reći: "Tako je!"

Slušate li da čujete ono što će potvrditi ono što već mislite? Ili slušate da otkrijete nešto novo? To je važno, iako je teško ljudima koji spavaju. Isus je propovijedao Radosnu vijest, a ipak je bio odbačen, ali ne zato što je Radosna vijest bila dobra, nego zato što je bila nova. Mrzimo novosti. Mrzimo ih! I čim prije se suočimo s tom istinom - tim bolje. Ne želimo nove stvari, osobito onda kada su uznemirujuće, kada zahtijevaju promjenu. Naročito onda kada sa sobom donose spoznaju: "Bio sam u krivu." Sjećam se jednog susreta u Španjolskoj s osamdeset sedmogodišnjim isusovcem; bio je moj profesor i rektor u Indiji prije četrdeset godina. Prisustvovao je jednom od mojih tečajeva. "Trebao sam vas čuti prije šezdeset godina", rekao je, "Znate, živio sam u zabludi cijeli svoj život." Bože, slušajte ovo! To je kao da vide jedno od svjetskih čuda. To je, dame i gospodo, vjera! Otvorenost za istinu, bez obzira na posljedice, bez obzira na to kamo će vas to dovesti, čak i kada ne znate kamo bi vas to moglo dovesti. To je vjera. Ne uvjerenje, nego vjera. Vaša uvjerenja pružaju vam puno sigurnosti, ali vjera je nesigurnost. Ne znate. Spremni ste slijediti, i otvoreni ste, širom ste otvoreni! Spremni ste slušati. Ali, biti otvoren ne znači biti lakovjeran, ne pretpostavlja gutanje svega što govornik kaže. O, ne. Sve što kažem morate ispitati, ali ispitati sa stajališta otvorenosti, ne sa stajališta tvrdoglavosti. I ispitajte sve. Sjeti se onih prelijepih Budinih riječi: "Monasi i znanstvenici ne smiju prihvatiti moje riječi iz poštovanja, nego ih moraju analizirati na način na koji zlatar ispituje zlato - rezanjem, struganjem, taljenjem."

Kada tako postupate, onda slušate. Učinili ste još jedan važan korak prema buđenju. Prvi korak, kao što sam rekao, je spremnost da priznate da se ne želite probuditi, ne želite biti sretni. U vama postoje razne vrste otpora prema tome. Drugi korak je spremnost da shvatite, da slušate, da ispitate cijeli svoj sustav razmišljanja - ne samo vaš vjerski sustav razmišljanja, psihološka uvjerenja i politička uvjerenja, nego sve. I spremnost da ih sve ponovno ocijenite u svjetlu Budine prispodobe. A ja ću vam ovdje dati obilje prigoda da to učinite.

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Anthony de Mello

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:15 am

Maskenbal dobrih djela

Dobra djela su, u stvari, osobni interesi pod krinkom altruizma. Znam, mislite da je to teško prihvatiti, mislite da barem nekada želimo biti zaista dobri, i da se trudimo da volimo druge ili da budemo vjerni drugima. Dopustite mi da to pojednostavim do kraja, da budem potpuno otvoren i bezobziran, barem za početak. Postoje dvije vrste sebičnosti. Prva vrsta je ona kada nešto činim za svoje zadovoljstvo, kada sam sebi ugađam. To je ono što nazivamo egocentričnošću. Druga vrsta je kada za svoje zadovoljstvo ugađam drugima. To bi bila profinjenija sebičnost.

Prva vrsta je očita, ali druga je skrivena, teško uočiva, i zbog toga opasnija jer počinjemo misliti da smo zaista plemeniti. Ali, možda ipak nismo tako plemeniti. Bunite se dok to govorim? Odlično!

Vi, gospođo, na primjer, kažete da živite sami, nekoliko sati dnevno radite na župi, ali priznajete da to ipak radite iz sebičnih razloga - imate potrebu osjećati se potrebnom - a isto tako znate da vaša potreba za tim osjećajem mora biti ostvarena na taj način da osjećate da nešto malo pridonosite boljitku ovoga svijeta. Međutim, zato jer vas trebaju, vi tvrdite da to nije jednosmjerna ulica.

Skoro da ste prosvijetljeni! Trebali bismo učiti od vas. Upravo tako. Ona kaže: "Nešto dajem, nešto dobivam." U pravu je. Kada nekome pomažem, nešto dajem, nešto dobivam. To je krasno. To je istina. To je stvarnost. To nisu dobra djela, to je prosvijetljeno koristoljublje.

I vi, gospodine, tvrdite da je Isus u evanđelju u biti propovijedao koristoljublje? Vječni život postižemo svojim dobrim djelima. "Dođite blagoslovljeni Oca mojega, kad sam bio gladan dali ste mi jesti…”, i tako dalje. Mislite da to savršeno potvrđuje ovo što sam upravo rekao. Kada gledamo Isusa, kažete, vidimo da je sva dobra djela učinio iz krajnjeg koristoljublja - da bi njima pridobio duše za vječni život. I u tome vidite pokretnu silu i smisao života: ostvarenje vlastite koristi dobročinstvima.

U redu. Iako malo varate jer ste u to umiješali religiju. To je dopušteno i valjano, ali kako bi to bilo kad bismo se s evanđeljem, Svetim pismom, i Isusom pozabavili pri kraju ovih duhovnih vježbi. Sada ću reći još samo ovo da još malo zakompliciram stvar: "Bio sam gladan, i dali ste mi jesti. Bio sam žedan i dali ste mi piti." I što će reći? "Kada? Kada smo to učinili? Nismo znali." Nisu toga bili svjesni! Ponekad mi se javlja užasna misao da bi Kralj mogao reći: "Bio sam gladan i dali ste mi jesti," a ljudi na desnoj strani kažu: "Istina, Gospodine, znamo." "Nisam govorio vama", reče im Kralj, "to nije po scenariju; niste smjeli znati." Zanimljivo, zar ne? Ali vi znate. Poznato vam je unutarnje zadovoljstvo koje se javlja kada činite dobra djela. A ha! Tako je! To je suprotno onome kada netko kaže: "Po čemu bi to što sam učinio bilo nešto posebno? Nešto sam učinio, nešto sam dobio. Nisam imao osjećaj da činim nešto dobro. Moja desna ruka nije imala pojma što moja lijeva ruka čini." Znate, dobro nije nikada bolje od onoga dobra koje učinite ne znajući da je to dobro. Nikada niste tako dobri kao onda kada ne znate da ste dobri. Ili kako je veliki sufi rekao: "Svetac je svetac dok toga ne postane svjestan." Samozatajnost! Samozatajnost!

Neki od vas se protive tome. Kažete: "Zar nije to zadovoljstvo koje osjećam kada nešto dajem vječni život ovdje i sada?" Ne bih znao. Zadovoljstvo je za mene zadovoljstvo, i ništa drugo. Barem za sada, dok se, malo kasnije, ne pozabavimo religijom. Međutim, želio bih da nešto shvatite sada na početku: religija nije, ponavljam nije nužno povezana s duhovnošću. Molim vas, ostavimo religiju za sada po strani.

Dobro, pitate što je s vojnikom koji se baca na granatu kako bi zaštitio ostale? A što je s onim čovjekom koji se u američku bazu u Bejrutu dovezao u kamionu punom dinamita? Što je s njim? "Veće ljubavi od ove nema nitko." Ali Amerikanci ne misle tako. On je to učinio namjerno, i to je bilo užasno, zar ne? Ali, vjerujte mi, taj čovjek nije mislio tako, on je mislio je da će ići u raj. Upravo to. Isto je mislio i vaš vojnik koji se bacio na granatu.

Pokušavam vam opisati djelovanje u kojem "ja" nije prisutno, kada ste budni, i kada je ono što činite, učinjeno po vama. Vaš čin tada postaje događaj. "Neka mi bude." To ne isključujem. Ali kada to učinite vi, pitam se da li tu ima sebičnosti, čak i ako je to samo: "Bit će zapamćen kao veliki junak." Ili: "Ne bih mogao živjeti da to nisam učinio. Ne bih mogao živjeti s mišlju da sam pobjegao." Ali pazite, ne isključujem ni druge čine. Ne kažem da ne postoje čini u kojem "ja" nije prisutan. Možda ih ima. Morat ćemo to istražiti. Majka koja spašava dijete, ali svoje dijete. Kako to da ne spašava susjedovo dijete? Zato jer je to dijete njezino. Vojnik umire za svoju domovinu. Zabrinjava me kad vidim da ljudi tako umiru. Mislim da su tim ljudima u mnogim slučajevima isprali mozgove. Muslimanski mučenici, hinduistički mučenici, budistički mučenici, kršćanski mučenici, svima su isprani mozgovi!

Zabili su si u glavu da moraju umrijeti, da je smrt velika stvar. Idu ravno u smrt, a ne osjećaju ništa. Ali ne svi, slušajte pažljivo, nisam rekao svi, iako ne bih isključio ni tu mogućnost. Mnogim komunistima su isprani mozgovi (to ćete lako prihvatiti). Mozgovi su im isprani do te mjere da su spremni umrijeti. Ponekad razmišljam o tome da bi postupak po kojem dobivamo ljude kao što su sv. Franjo Ksaverski, mogao biti isti postupak za dobivanje terorista. Čovjek može obaviti duhovne vježbe od trideset dana i iz njih izaći pun ljubavi prema Kristu, a da ne postigne ništa glede upoznavanja samog sebe. Ništa. Može biti veliki gnjavator i misliti da je veliki svetac. Ne bih htio oklevetati Franju Ksaverskog, koji je vjerojatno bio veliki svetac, ali s njim je bilo teško živjeti. Znate li da je bio loš superior, zaista loš!? Proučite malo povijest. Vidjet ćete da se Ignacije uvijek morao umiješati da ispravi greške koje je taj dobri čovjek činio zbog nedostatka tolerancije. Morate biti prilično netolerantni da postignete ono što je on postigao. Naprijed, naprijed, ne obaziri se na žrtve koje padaju usput. Neki kritičari Franje Ksaverskog tvrde upravo to. Otpuštao je ljude iz Družbe, a oni su se obraćali Ignaciju koji bi im rekao: "Dođi u Rim i popričat ćemo o tome", i potajice ih je opet primao natrag. Koliko poznavanja samoga sebe je tu bilo prisutno? Tko smo mi da sudimo, ne znamo.

Ne kažem da čista motivacija nije moguća. Kažem samo to da redovito sve što činimo, činimo iz koristoljublja. Sve. Kada nešto učiniš iz ljubavi prema Kristu, je li to sebičnost? Da. Sve što činiš iz ljubavi prema drugome, činiš iz koristoljublja. Morat ću to malo pojasniti.

Zamislite da živite u Phoenixu, i da svaki dan hranite pet stotina djece. To u vam sigurno budi dobre osjećaje. Zar bi vam tako nešto moglo pobuđivati loše osjećaje? Ali nekada se i to događa, zato jer ima ljudi koji čine stvari zato jer ne žele imati loših osjećaja. I to nazivaju dobrim djelom. Čine to iz osjećaja krivnje, a to nije ljubav. Ali, Bogu hvala, činite nešto za ljude i to vam pričinjava zadovoljstvo. Divno! Vi ste jedna zdrava osoba jer se brinete za vlastitu korist. To je zdravo.

Dopustite mi da vam još jednom sažeto ponovim što sam govorio o nesebičnim dobročinstvima. Rekao sam da postoje dvije vrste sebičnosti; možda sam trebao reći tri. Prva vrsta je kada činim nešto, to jest kada si priuštim zadovoljstvo da ugađam sebi; druga, kada si priuštim zadovoljstvo da ugađam drugima. Nemojte se time hvaliti. Nemojte misliti da ste veliki čovjek. Prosječni ste, samo što imate profinjen ukus. Vaš ukus je dobar, a ne kakvoća vaše duhovnosti. Kad ste bili dijete, voljeli ste Coca-Colu; sada kada ste odrasli, za vrućina, volite popiti pivo. Sada imate bolji ukus. Kada ste bili mlađi voljeli ste čokoladu; sada kada ste stariji, volite slušati simfonije, uživate u čitanju pjesama. Imate bolji ukus, ali i dalje dobivate svoja zadovoljstva, samo što sada svoje zadovoljstvo nalazite u ugađanju drugima. A tu je i treća, najgora vrsta: kada nešto činite kako biste izbjegli loše osjećaje. Ne osjećate zadovoljstvo kada to činite, u stvari, osjećate se loše, mrzite to. Činite žrtve ljubavi, ali gunđate. Ha! Kako malo znate o sebi ako mislite da ne radite tako.

Da sam svaki put kada sam učinio nešto što je u meni pobudilo loše osjećaje, dobio dolar, do sada bih bio milijunaš. Znate kako to ide. "Oče, da li biste me mogli primiti večeras?" "Da, dođite!" U stvari, ne želim ga vidjeti, i ne volim ga sretati. Večeras želim gledati televiziju, ali kako ću mu to reći? Nemam hrabrosti reći ne. Kažem: "Uđite", a u sebi mislim: "Bože, kako ću izaći na kraj s ovim gnjavatorom."

Ne čini mi zadovoljstvo kada ga primim, i čini mi zadovoljstvo kada mu kažem ne. Zato odabirem manje od ta dva zla i kažem: "U redu, uđite." Bit ću sretan kad se sve to završi, kada budem mogao skinuti smiješak s lica, ali sada moram početi s ovim sastankom: "Kako ste?" "Odlično!", kaže on, i razveže priču o tome kako mu se sviđa ovaj tečaj, a ja razmišljam u sebi: "O Bože, kad će već jednom preći na stvar?" Napokon prijeđe na stvar, a ja ga, u prenesenom smislu, mlatnem po glavi, i kažem mu: "Pa svaka budala bi mogla riješiti taj problem", i pošaljem ga van. "Uh, riješio sam ga se." I sljedeće jutro, tijekom doručka (jer osjećam da sam bio pregrub) dođem do njega i kažem mu: "Kako je?" A on odgovori: "Prilično dobro", i doda, "Znate, ono što ste mi sinoć rekli, zaista mi je pomoglo. Bi li mogao doći k vama poslije ručka?" O, Bože!

Najgora vrsta dobročinstva je ona kada nešto činite kako biste izbjegli loše osjećaje. Nemate hrabrosti reći da vas puste na miru. Želite da ljudi misle da ste dobar svećenik! Kada kažete: "Ne želim nikoga povrijediti", ja kažem: "Pustite to! Ne vjerujem vam." Ne vjerujem nikome tko kaže da nikoga ne želi povrijediti. Rado nanosimo bol drugima, a posebno nekima. Volimo to činiti. I ako ih netko drugi povrijedi, radujemo se tome. Ali mi sami ne želimo nanositi bol drugima, jer ćemo i mi dobiti istom mjerom. To je to. Ako nekoga povrijedimo, mislit će loše o nama. Neće nas voljeti, govorit će protiv nas, a to nam se ne sviđa!

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Anthony de Mello

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:16 am

Više na: http://www.val.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=128:de-melo-svjesnost&catid=14:preporuke-literature&Itemid=91

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Anthony de Mello

Postaj  Sponsored content Today at 7:56 am


Sponsored content


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.