Don Miguel Ruiz

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Don Miguel Ruiz

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:27 am

DON MIGUEL RUIZ UČITELJ JE TOLTEČKE ŠKOLE TAJNI. On združuje svoju
jedinstvenu mješavinu znanja u radionicama, predavanjima i vođenim putovanjima u
Teotihuacan u Meksiku. U ovom drevnom gradu piramida, koji je Toltecima bio poznat
kao mjesto na kojemu »čovjek postaje Bogom«, don Miguel slijedi postupak drevnih
mudraca koji služi tome da tragaoce provede kroz njihove sve više razine svijesti.

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Don Miguel Ruiz

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:28 am


Tolteci


Prije tisuća godina Tolteci bijahu širom južnoga Meksika poznati kao »žene i muškarci
koji posjeduju znanje«. Antropolozi o Toltecima govore kao o narodu ili rasi, ali, zapravo,
Tolteci bijahu znanstvenici i umjetnici koji su stvorili društvo koje je istraživalo i čuvalo
duhovna znanja i tehnike drevnih. Zajedno su, kao učitelji (naguali) i učenici, dolazili u
Teotihuacan, drevni grad piramida nedaleko Mexico Cityja, poznat kao mjesto na kojem
»čovjek postaje Bogom.«
Tijekom tisućljeća naguali bijahu prisiljeni prikrivati drevnu mudrost i čuvati je u
tajnosti. Zbog europskih osvajanja, kao i zbog toga što je nekoliko naučnika nerazumno
upotrebljavalo osobnu moć, bijaše neophodno očuvati znanje od onih koji nisu bili
pripremljeni da ga koriste mudro, ili od onih koji bi ga namjerno zloupotrijebili zbog
osobne dobrobiti.
Na sreću, ezoterijsko toltečko znanje utjelovljivali su i naraštajima prenosili različiti
rodovi naguala. Iako su stotinama godina ostala skrivena u tajnosti, drevna su proročanstva
nagovještavala dolazak doba kad će biti neophodno mudrost vratiti ljudima. Sada je don
Miguel Ruiz, nagual iz roda Orlovih vitezova, vođen kako bi s nama podijelio moćna
učenja Tolteka.
Toltečke spoznaje izranjaju iz istog suštinskog jedinstva istine kao i sve svete ezoterijske
tradicije širom svijeta. Iako nisu religija, poštuju sve duhovne učitelje koji su podučavali na
Zemlji. Dok s jedne strane uključuju duh, s druge ih se strane najtočnije može opisati kao
način života, kojega odlikuje jednostavan pristup sreći i ljubavi.

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Don Miguel Ruiz

Postaj  Admin on sub oľu 21, 2009 2:30 am

Zamagljeno zrcalo

Prije tri tisuće godina postojao je čovjek sasvim nalik vama i meni, a živio je u gradu
okruženom planinama. Čovjek je učio da bi postao vrač, da bi naučio znanje svojih predaka,
ali nije se u potpunosti slagao sa svim što je učio. U svome je srcu osjećao da se tu mora kriti
nešto više.
Jednoga dana, dok je snivao u špilji, sanjao je da promatra svoje vlastito tijelo dok spava.
Izašao je iz špilje u noći mladoga mjeseca. Nebo bijaše bistro, i ugledao je milijune zvijezda.
Tada se u njegovoj unutrašnjosti dogodilo nešto što je njegov život zauvijek preobrazilo.
Pogledao je svoje ruke, osjetio svoje tijelo, i začuo svoj vlastiti glas kako progovara:
»Načinjen sam od svjetlosti; načinjen sam od zvijezda.«
Ponovo je pogledao zvijezde, a onda je shvatio da nisu zvijezde izvor svjetlosti, nego da
svjetlost stvara zvijezde. »Sve je stvoreno od svjetlosti«, rekao je, »a prostor između njih nije
prazan.« I spoznao je da je sve što postoji jedno živo stvorenje, a da je svjetlost glasnik života,
jer je živo, i u njemu su sadržana sva znanja.
Tada je shvatio da, iako bijaše načinjen od zvijezda, on sam nije zvijezda. »Ja sam između
zvijezda«, razmišljao je. Tako je zvijezde nazvao tonal, a svjetlost između zvijezda nagual, i
znao je da je ono što je stvorilo sklad i prostor između njih Život ili Namjera. Bez Života tonal
i nagual ne bi mogli postojati. Život je sila apsolutnoga, vrhovnoga. Stvoritelja koji stvara sve.
Evo što je otkrio: sve što postoji očitovanje je jednoga živoga stvora kojega nazivamo Bogom.
Sve je Bog. I zaključio je da je ljudska zamjedba tek svjetlo koje primjećuje svjetlo. Isto je
tako uvidio da je tvar zrcalo - zrcalo je sve ono što odražava svjetlost i od toga svjetla stvara
slike - a svijet je obmane, san, upravo nalik dimu koji nam ne dopušta da uvidimo ono što
doista jesmo. »Pravi mi čista smo ljubav, čista svjetlost«, govorio je.
Ta je spoznaja promijenila njegov život. Kad je jednom shvatio tko on doista jest, osvrnuo se
oko sebe na druge ljude i na ostatak prirode, i bijaše zaprepašten onim što je ugledao. U svemu
je ugledao sebe - u svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom drvetu, u vodi, u kiši, u
oblacima, u zemlji. I spoznao je da Život na različite načine miješa tonal i nagual da bi stvorio
milijarde očitovanja Života.
U tih je nekoliko časaka sve spoznao. Bijaše jako uzbuđen, a srce mu bijaše ispunjeno
spokojem. Jedva je čekao da svojim ljudima ispriča što je otkrio. Ali nije bilo riječi kojima bi
to mogao objasniti. Pokušavao je reći drugima, ali nisu ga mogli razumjeti. Uvidjeli su da se
promijenio, da iz njegovih očiju i njegova glasa izbija nešto prekrasno. Zamijetili su da više
nikoga i ništa ne prosuđuje. Više nije bio nalik nikome drugome.
Svakoga je mogao dobro razumjeti, ali nitko nije mogao razumjeti njega. Vjerovali su da je
Božja inkarnacija, a on se nasmijao kad je to čuo i rekao: »To je istina. Ja sam Bog. Ali i vi ste
isto tako Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo svjetlosne slike. Mi smo Bog.« Ali ljudi ga još ni
tada nisu razumjeli.
Bio je otkrio da je zrcalo za ostale ljude, zrcalo u kojem je mogao ugledati samoga sebe.
»Svatko je zrcalo«, rekao je. Sebe je zapažao u svima, ali nitko nije njega vidio kao sebe. I
shvatio je da svi snivaju, ali bez svjesnosti, bez znanja o tome tko doista jesu. Nisu ga mogli
sagledati kao same sebe, jer se između zrcala uzdizao zid magle ili dima. A taj zid magle
bijaše načinjen tumačenjima svjetlosnih slika - san ljudi.
Tada je shvatio da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je zapamtiti sve vizije koje je
doživio, tako da je odlučio prozvati se Zamagljeno zrcalo, kako bi uvijek znao da je tvar
zrcalo, a dim koji nas okružuje sprečava da spoznamo što doista jesmo. Rekao je: »Ja sam
Zamagljeno zrcalo, jer sebe sagledavam u svima vama, ali ne prepoznajemo se zbog dima koji
se širi među nama. Taj dim je san, a zrcalo si ti, sanjaču.«

Odlomci iz knjige Četiri sporazuma sa samim sobom

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Don Miguel Ruiz

Postaj  Admin on pon oľu 23, 2009 1:46 am

Ljudi neprestano sanjaju. Prije nego što smo se rodili, ljudi koji življahu prije nas stvorili su
velik, vanjski san kojega ćemo nazvati snom društva ili snom Planete. San Planete je
kolektivni san milijarda manjih, osobnih snova, koji zajedno tvore san obitelji, san zajednice,
san grada, san zemlje, i, konačno, san sveukupnoga čovječanstva. San Planete uključuje sva
društvena pravila, uvjerenja, zakone, religije, različite kulture i načine postojanja, vlade, škole,
društvene događaje i praznike.
Rođeni smo sa sposobnošću da naučimo kako sanjati, a ljudi koji žive prije nas uče nas kako
sanjati na onaj način na koji sanja društvo. Vanjski san ima toliko mnogo pravila, da kad se
rodi novi čovjek, mi privlačimo pažnju djeteta i ta pravila uvodimo u njegov um. Da bi nas
naučio kako sanjati, vanjski san koristi mamu i tatu, škole i religiju.
Pozornost je sposobnost izdvajanja i usredotočivanja samo na ono što želimo zamijetiti.
Istovremeno možemo zamijetiti milijune stvari, ali koristeći pozornost, u prednjem dijelu uma
možemo zadržati što god zaželimo. Odrasli oko nas privukli su našu pozornost i u naš um
stavili obavijest pomoću ponavljanja. Na taj smo način naučili sve što znamo.
Koristeći pozornost mi smo naučili sveukupnu stvarnost, cijeli san. Učili smo kako se
ponašati u društvu; učili smo u što vjerovati, a u što ne vjerovati; što je prihvatljivo, a što nije
prihvatljivo; što je dobro, a što je loše; što je lijepo, a što je ružno; što je pravilno, a što
pogrešno. Sve već bijaše ondje - sveukupno to znanje, sva ona pravila i pojmovi koji govore
kako se ponašati u svijetu.

Admin
Admin

Broj postova : 77
Registration date : 16.03.2009

Korisnički profil http://orlovdar.forumotion.com

[Vrh] Go down

Re: Don Miguel Ruiz

Postaj  infinity on čet oľu 26, 2009 12:03 am

Kad ste išli u školu, sjedili ste na maloj stolici i svoju pozornost usmjeravali na ono što vas jeučitelj poučavao. Kad ste išli u crkvu, svoju ste pozornost usredotočivali na ono što su vam govorili svećenik i duhovnik. Isto se zbivalo s mamom i tatom, braćom i sestrama: svi su pokušavali privući vašu pozornost. I mi smo naučili privlačiti pozornost drugih ljudi, i razvijamo potrebu za pažnjom koja može poprimiti oblik natjecanja. Djeca se bore za pozornost svojih roditelja, svojih učitelja, svojih prijatelja. »Pogledaj me! Pogledaj što radim!
Hej, ovdje sam.« Potreba za pažnjom postaje jako snažna i nastavlja se sve do u odraslo doba.

Vanjski san privlači našu pozornost i podučava nas u što da vjerujemo, počinjući s jezikom kojega govorimo. Jezik je kod razumijevanja i komunikacije između ljudi. Svako slovo, svaka riječ u svakom jeziku su dogovor. Mi ovo nazivamo stranicom u knjizi; riječ stranica dogovor je kojega razumijemo. Kad jednom shvatimo kod, naša je pozornost uhvaćena, a energija se prenosi od jedne osobe do druge.

Nije to bio vaš izbor govoriti engleski (misli se na materinji jezik). Niste odabrali svoju religiju, niti svoje moralne vrijednosti - oni već bijahu pred vama kad ste se rodili. Mi nikada nismo imali priliku odabrati
u što vjerovati, a u što ne vjerovati.
Mi nikada nismo odabrali čak ni najmanji od tih dogovora.
Čak nismo odabrali ni svoje vlastito ime.

Kao djeca nismo imali mogućnost da odaberemo svoja uvjerenja, ali smo se složili sa znanjem koje se na nas prenosi iz sna Planete preko drugih ljudi. Jedini način skladištenja znanja je putem dogovora. Vanjski san može privući našu pažnju, ali ako se mi ne slažemo, nismo pohranili to znanje. Čim se složimo, mi i vjerujemo, a to se zove vjera. Imati vjeru znači bezuvjetno vjerovati.
Tome nas uče dok smo djeca. Djeca vjeruju sve što odrasli kažu. Mi se s njima slažemo, i naša je vjera tako snažna da sustav vjerovanja nadzire cijeli naš san života. Mi nismo odabrali ta uvjerenja, i možda bismo se pobunili protiv njih, ali nismo bili tako snažni da bismo i izvojevali pobjedu. Posljedica je to što se predajemo vjerovanjima putem svoga vlastitog pristanka.
Taj proces nazivam pripitomljavanjem ljudi. Tijekom toga pripitomljavanja učimo kako živjeti i kako sanjati. U pripitomljavanju ljudi, znanje se iz vanjskoga sna prenosi u unutrašnji san, stvarajući cijeli naš sustav vjerovanja. Ponajprije dijete nauči imena stvari: mama, tata, mlijeko, bočica. Dan za danom, u kući, u školi, u crkvi, i putem televizijskoga programa, govore nam kako živjeti, i koja je vrsta ponašanja prihvatljiva. Vanjski nas san podučava kako
da budemo ljudi. Imamo cijeli sustav onoga što »žena« jest, a što je »muškarac«. I isto tako učimo prosuđivati: prosuđujemo sebe, prosuđujemo druge ljude, prosuđujemo susjede.


Djecu pripitomljavamo na isti način na koji pripitomljavamo psa, mačku, ili neku drugu životinju. Da bismo psa nečemu naučili, mi ga kažnjavamo i nagrađujemo. Svoju djecu, koju toliko volimo, vježbamo na uglavnom isti način na koji vježbamo bilo koju pripitomljenu životinju: sustavnom kazni i nagrada. Kad učinimo nešto što mama i tata žele da učinimo, kažu nam: »Ti si dobar dječak«, ili, »Ti si dobra djevojčica«. Kad učinimo drukčije, postajemo
»zločesta djevojčica«, ili »zločesti dječak«.

Kad smo postupali suprotno pravilima, kažnjavali su nas; kad smo postupali po pravilima,
nagrađivali bi nas. Kažnjavali bi nas mnogo puta tijekom dana, a isto tako i nagrađivali mnogo
puta tijekom dana. Uskoro smo postali uplašeni od kazne, i od ne primanja nagrade. Nagrada
je pažnja koju dobijemo od roditelja ili od drugih ljudi, kao što su rođaci, učitelji i prijatelji.
Uskoro razvijamo potrebu da privlačimo pozornost drugih ljudi, kako bismo dobili nagradu.
Zbog nagrade se osjećamo dobro, pa i dalje radimo ono što drugi žele od nas kako bismo
dobili nagradu. Tim strahom od kazne i strahom da nećemo dobiti nagradu, počinjemo se
pretvarati da smo nešto što nismo, samo da bismo zadovoljili druge, samo da bismo za nekoga
drugoga bili dovoljno dobri. Pokušavamo ugoditi mami i tati, pokušavamo ugoditi učiteljima u
školi, pokušavamo ugoditi Crkvi, i tako počinjemo glumiti. Pretvaramo se da smo drukčiji
nego što jesmo, jer se plašimo da će nas odbaciti. Strah od odbacivanja postaje strah da
nećemo biti dovoljno dobri. Konačno postajemo netko tko nismo. Postajemo preslika maminih
uvjerenja, tatinih uvjerenja, društvenih uvjerenja, i religijskih uvjerenja.

infinity

Broj postova : 21
Registration date : 24.03.2009

Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Don Miguel Ruiz

Postaj  Sponsored content Today at 7:55 am


Sponsored content


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.